Raša

Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave, odnosno u vrijeme tzv. fašističke ere. Izgradnja naselja započela je krajem travnja 1936., u travnju 1937. veći dio zgrada bio je dovršen, pa je počelo useljavanje stanara, a Raša je svečano inaugurirana 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Godinu dana kasnije uspostavljena je nova općina Raša.
Tijekom gradnje radni naziv naselja glasio je Liburnia, no kasnije je prevagnuo naziv Arsia (Raša) po istoimenoj rijeci koja sa svojim pritocima geografski i morfološki određuje ovo područje.

Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe zasad prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje.
Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parnog stroja, omogućila je značajan razvoj ugljenokopa, pa se tako u doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. st. godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona uz uporabu od oko 1500 djelatnika. U tom je vremenu Krapan procvao s izgradnjom niza novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika.
Godine 1905. podignuta je tamo i manja crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara u obliku izokrenuta vagoneta i sa zvonikom kao rudarskom lampom. Na glavnoj fasadi ističe se i kameni reljefni lik sv. Barbare, djelo tršćanskog kipara Uge Carà.
Talijanska uprava, poradila je na značajnom povećanju proizvodnje, pa je ista 1936. g. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta.
Upravo stoga je ugljenokopno društvo „Raša“ („Arsa“ Società Anonima Carbonifera) i njegov pravi slijednik A.Ca.I. (Azienda Carboni Italiani) naručilo izgradnju novog naselja. Projekt naselja i nadzor izgradnje povjeren je tršćanskom arhitektu Gustavu Pulitzeru Finaliju i njegovom arhitektonskom studiju STUARD (Ceppi, Lah, Kosovel). On je imao jedinstvenu priliku da urbanistički riješi kompletno naselje i da arhitektonski oblikuje svaki objekt. Osim toga uredio je mnoge unutrašnjosti, osobito objekte javnog sadržaja, a izradio je i nacrte namještaja, interpretirajući na osobni način principe cjelovitog djela (Gesamtswerka) koje je usvojio na Učilištu u Münchenu. Pulitzer je naselje hijerarhijski podijelio, na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja ova dva entiteta. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom vrta. Projektirao je i peć na ugljen koja omogućava grijanje cijelog stana. Stanovi za službenike i rukovoditelje imaju veći komfor i grijanje im je omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća. Grad, planiran za 2000 do 3000 stanovnika, imao je sve potrebite sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske postaje, do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kino dvorane i bolnice, sportskih igrališta pa čak i otvorenog bazena olimpijskih razmjera. Infrastruktura bila je također zavidno dobro riješena: vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda u svim javnim objektima.
Naravno uz rub grada nalazila se i uprava rudnika.

Nakon drugog svjetskog rata Raša je doživjela paradoksalnu sudbinu. S jedne strane je zbog svoje, nehotične, fašističke prošlosti sistematski zapostavljana i prepuštena propadanju, a s druge je strane kao proizvođač dragocjenog crnog zlata veličana i poštovana, ali sve u cilju njezinog maksimalnog iskorištavanja. U doba jugoslavenske uprave općina Raša integrirana je u općinu Labin, da bi potom u novoj Hrvatskoj državi iznova dobila status samostalne općine.